Ljubomir Dimitrijević o tradicionalnoj muzici i Uskrsu

Radmila Marićić avatar

Ansambl „Renesans“, poznat po izvođenju rane muzike srednjeg veka, renesanse i baroka, postoji već pola veka. Jedan od njegovih osnivača je Ljubomir Dimitrijević, profesor i muzički pedagog, čija muzička karijera obuhvata mnogo više od ovog ansambla, iako je upravo po njemu najprepoznatljiviji. Od malih nogu, Ljubomir je bio opčinjen flautom, koja je postala njegov zaštitni znak. On svira dvadesetak instrumenata, a na svoje nastupe nosi dva kofera kako bi sve mogao poneti.

Dimitrijević svira muziku koja pokriva vremenski period od 12. do 19. veka i smatra da su živi nastupi svetinja koju nijedno moderno čudo savremene tehnologije ne može zameniti. U razgovoru za 24sedam, on deli svoja razmišljanja o muzici danas, njenoj snazi u našim životima i o tome kako je percepcija muzike evoluirala kroz vekove.

Ljubomir ističe da muzika danas često postaje samo pozadina ili buka, a ne umetničko iskustvo. On smatra da ljudi, iako vole muziku, često nisu svesni njene prave snage i uticaja. U poređenju sa prošlim vekovima, kada je muzika imala značajniju ulogu u životima ljudi, Dimitrijević primećuje da smo danas preplavljeni muzikom, koja se može čuti svuda. On veruje da je to dovelo do gubitka vrednosti muzike koja se nekada izvodila uživo i bila dragocenost.

Prema njegovim rečima, muzika je postala bučna i površna, a ljudi je često slušaju dok se bave drugim aktivnostima, kao što su vožnja ili kupovina. Osim toga, on naglašava da je uživanje u muzici nekada podrazumevalo potpuno predavanje zvuku, dok je danas pažnja usmerena na vizuelni aspekt izvođenja, a ne na sam zvuk.

Dimitrijević poziva ljude da zatvore oči kada slušaju muziku, da se prepuste i zaborave na sve što ih opterećuje. On veruje da je pravi način slušanja muzike u mirnom okruženju, što je za savremenog čoveka često izazov. Pominje da je spoj tradicije i modernosti moguć, te da pokušava da prikaže autentičnost tradicionalne muzike na način koji će biti privlačan savremenim slušaocima.

Kada se govori o srednjovekovnoj srpskoj i vizantijskoj muzici, Ljubomir ukazuje na to da je mnogo toga izgubljeno, ali da tragovi iz prošlosti ipak postoje. Mnoge stvari nisu zabeležene, ali se mogu rekonstruisati na osnovu sačuvanih zapisa. On se nada da će možda jednog dana biti pronađeni novi dokazi koji će osvetliti muziku iz vremena Nemanjića.

Tokom nastupa, publika reaguje pozitivno kada se pristupi iskreno i posvećeno. Ljubomir primećuje da je u inostranstvu publika često bolje informisana i spremnija da ceni muziku koju ne može često da čuje. On smatra da kod nas publiku treba uveravati u vrednost tradicionalne muzike, dok u inostranstvu to nije potrebno.

Njegova ljubav prema flauti je posebna. Flauta je u njegovom životu došla na neočekivan način, a Ljubomir je oduvek osećao snažnu povezanost sa tim instrumentom. Danas svira flautu iz 18. veka, koju smatra vrhunskim instrumentom koji povezuje ljude širom sveta.

Na kraju, Ljubomir daje poruku čitaocima povodom Uskrsa, naglašavajući važnost ljubavi i praštanja. On veruje da muzika može pomoći ljudima da se povežu i da se izraze, a poziva sve da svaki dan dožive kao praznik, bez obzira na okolnosti. Njegova posvećenost muzici i ljudima koje ona spaja ostaje snažna, a njegov rad u ansamblu „Renesans“ nastavlja da inspiriše mnoge generacije.

Radmila Marićić avatar

Obavezno pročitajte ove članke: