Darko Obradović, autor knjige Utjecaj litija na stratešku sigurnost Srbije, napisao je autorski tekst o litiju i potencijalnom gubitku Srbije u europskoj borbi za ovaj metal.

Otkad se pokrenula tema podzemnog rudnika litija poznatijeg kao „Jadar“, suočeni smo s „otmicom“ debate o isplativosti i održivosti samog projekta. Mnoštvo neprovjerenih, lažnih i obmanjujućih informacija zamaglilo je samu suštinu potencijala koji litijum ima za Srbiju. U prethodne dvije godine, dok su u Srbiji neodgovorni pojedinci podgrijavali paralelnu realnost i plašili narod litijumum, u Europi se razvija 14 rudnika i 21 postrojenje za preradu litijuma.

Naš susjed Mađarska uspjela je privući investicije u vrijednosni lanac litijuma od najpoznatijih proizvođača baterija do proizvođača automobila. Francuska i Njemačka se natječu u poticanju proizvođačima, dok su u Srbiji promovirali zabranu litijuma. Finska i Njemačka su u ljutoj trci ko će prvi otvoriti europski rudnik litijuma. Rasprave o održivom rudarstvu se nalaze u institucionalnim okvirima s jasnim tehnološkim zahtjevima, dok se kod nas takve rasprave nalaze na internetu i ulici.

Litijum nije pitanje samo industrije, već razvoja u 21. stoljeću. Poslovne i političke strategije zasnivaju se na dostupnosti kritičnih sirovina. Geopolitika litijuma otvorila je put ka Velikoj zelenoj utakmici. Kako raste potražnja i geopolitičko takmičenje, tako i zemlje sa značajnim rezervama kritičnih sirovina dobivaju na značaju i stječu prednost nad ostalima. Sa potencijalom od 58.000 tona litijuma i 285.000 tona borne kiseline godišnje, Srbija posjeduje resurs s kojim bi mogla značajno doprinijeti diverzifikaciji europskih lanaca opskrbe i na taj način poboljšati svoj ekonomski utjecaj. Time bi ujedno ojačala i svoje geopolitičko pozicioniranje, jer opredjeljenost za kritične sirovine predstavlja i određivanje prema Europskoj uniji kojoj Srbija kao dugogodišnji kandidat za članstvo teži.

Poslije dvije godine zagađene debate i širenja dezinformacija, polu-informacija i manipulacija ključno je pitanje da li hoćemo na pravi način da iskoristimo potencijal litijuma ili ne? Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je bio vrlo precizan kada je izjavio da bi minimalna zarada iznosila 1000 eura. Na ovom mestu treba istaknuti da industrija povezana sa litijumom stvara višegeneracijska radna mesta sa visokim zaradama. Srbija korišćenjem svog litijuma može proizvoditi srpske baterije za srpske električne automobile. Ovakva jedna tvrdnja nije ni fantazija ni mit. Novi ekonomski sektor elektromobilnosti oko sebe privlači nove investicije i visoko kvalitetna radna mesta.

Postojeće zvanične informacije i objavljene procene govore da električna mobilnost ima potencijal od čak 8% BDP-a Srbije. Nažalost, Srbija kasni da zauzme svoju vodeću poziciju u Europi. Evropske države u potrazi za litijumom idu do dalekog Čilea, Mongolije i Centralno Afričke Republike. Kada je već tako, jedino pitanje koje treba da nas zanima jeste da li je održivo rudarstvo moguće sa najvišim standardom zaštite životne sredine?

Vidimo da je to moguće u Europi, dakle moguće je i u Srbiji. Najbolji način da saznamo jeste da se pokrene javna rasprava u okviru institucionalne procedure sa objavljenim Studijama o uticaju na životnu sredinu. U taj proces Vlada Srbije bi trebala uključiti najstručnije međunarodne i domaće eksperte kako bi se definirala rješenja koja su najbolja za Srbiju. Odbijanje projekta bilo bi neodgovorno i štetno, iracionalno ponašanje prema razvoju zemlje.

Za validne argumente se ne mogu uzimati izjave ostrastenih pojedinaca koje se ne zasnivaju na znanstvenim i zakonom predviđenim metodologijama već na pseudoznanosti pokupljenoj iz najdubljih ćoškova interneta. Korišćenje strateških resursa znači jačanje ekonomske moći, a time i nacionalne sigurnosti. Pre nekog vremena predsednik Vučić je jasno rekao da želi da se baterije prave u Srbiji, a na taj način Srbija će kontrolirati cijeli lanac strateškog snabdevanja. Kompanija koja je uključena u projektu „Jadar“ bi trebala što prije da nas obavesti kako se mogu postići najviši standardi današnjeg održivog rudarstva kao što to planiraju da urade Finska, Češka, Nemačka i Francuska.