Prema najnovijem istraživanju, osobe čiji je kažiprst kraći od domalog prsta imaju veliku verovatnoću da razviju neki psihijatrijski poremećaj, tvrde kanadski istraživači. Istraživanje je objavljeno u magazinu za psihijatrijska istraživanja „The Journal of Psichiatric Research“ i analiziralo je dužinu prstiju dobrovoljaca sa klinički dijagnostikovanim psihijatrijskim problemima.

Poznato je da su osobe čiji je kažiprst kraći od domalog prsta češće povezane sa osobinama „tamne trijade“ i agresivnim ponašanjem. Ove osobine uključuju makijavelizam, narcizam i psihopatiju. Utvrđeno je i da osobe koje imaju visoke rezultate na skali „tamne trijade“ imaju visoke rezultate na mentalnoj čvrstini i sportskim performansama, ali i na različitim vrstama negativnih psihosocijalnih i psiholoških ishoda, uključujući netoleranciju na neizvesnost, osetljivost na anksioznost, bešćutni afekt i po pitanju manipulacije.

U istraživanju je učestvovalo 80 volontera, od kojih je 44 imalo dijagnostikovane mentalne probleme, dok su 36 bili zdrave osobe bez dijagnostikovanih mentalnih stanja. Analiza njihovih ruku je pokazala da je „u poređenju sa zdravim kontrolisanim osobama, kod osoba sa klinički dijagnostikovanim psihijatrijskim problemom veća verovatnoća da će imati kraći kažiprst i duži domali prst.

Jedan od autora studije, Serž Brand, ističe da ljudi sa kraćim kažiprstima ne bi trebalo da se uznemiravaju jer je ova pojava česta. Takođe, ističe da je, što je više odrasla osoba imala znakova psihopatologije, to se više činilo da je ova osoba bila izložena većoj koncentraciji testosterona i nižim koncentracijama estrogena tokom prenatalnog perioda života. Brand dodaje da je važno da se razume da odnos dužine prstiju kao pokazatelj specifične izloženosti prenatalnim seksualnim steroidima ne treba da se shvati kao „neopoziva sudbina osoba“.

Ovo istraživanje otvara nova pitanja o uticaju prenatalnog razvoja na mentalno zdravlje ljudi, ali isto tako postavlja i etička pitanja o korištenju takvih informacija u budućnosti. Potrebno je dodatno istraživanje kako bi se saznalo više o ovoj temi i kako bi se razvila jasnija slika o vezi između dužine prstiju i psihijatrijskih poremećaja.

U svakom slučaju, ovo istraživanje otvara vrata ka novim saznanjima o psihijatriji i mentalnom zdravlju ljudi, ali isto tako nas podseća da pristup takvim informacijama mora biti pažljiv i odmeren, kako bi se sprečile eventualne negativne posledice korištenja tih informacija. Teško je predvideti kako će ovo otkriće uticati na budućnost istraživanja i tretmana psihijatrijskih poremećaja, ali svakako je korak napred u razumevanju kompleksnosti mentalnih bolesti.

U zaključku, ovo izazovno istraživanje nas upućuje da budemo pažljivi u tumačenju podataka i otvoreniji u razmišljanju o psihijatrijskim poremećajima. Možda će otkrića o dužini prstiju pomoći istraživačima u razumevanju mehanizama iza ovih bolesti i razvoju efikasnijih tretmana. Ali, svakako je važno da se takve informacije koriste na etičan način, uz poštovanje individualnih prava i dostojanstva svakog pojedinca. Ovo je samo jedan korak u pravcu boljeg razumevanja ljudskog uma i izazov za bolje pristupe u tretmanu mentalnog zdravlja. U svakom slučaju, ova istraživanja obećavaju puno toga za budućnost mentalnog zdravlja ljudi.