Za točno tjedan dana u New Orleansu, prijestolnici kulture i jazz glazbe, bit će otvorena izložba u čast Šabana Bajramovića – romskog umjetnika i glazbenika iz Srbije. Izložbu, koja će biti postavljena šest mjeseci, organiziraju Muzej jazza i glazbeni festival „Nišvil“. Izložba je rezultat višegodišnjih nastojanja organizatora da se umjetniku nesvakidašnje i bogate karijere odaje zasluženo priznanje.

„To je zaista jedna karakteristična glazbena baština za naše područje koju bi zaista vrijedilo da vidi svijet. Ovo je jedan mali korak, ali se zaista nadamo da, u stvari, otvaramo vrata – ne samo Šabanovom nasljeđu, već i drugim glazbenicima s balkanskog područja“, kaže Jelena Ivanjac – jedna od organizatorica postavke „Od siromaha do kralja romske glazbe“ i predstavnica „Nišvil“ glazbenog festivala u Americi.

Ivanjac za Glas Amerike kaže da će posjetiteljima biti predstavljen razvoj glazbene karijere poznatog umjetnika, izvori inspiracije za više od 700 pjesama, ali i razlozi zbog kojih se odlučio za bavljenje jazz glazbom.

„Nekoliko njegovih osobnih predmeta, velik broj ploča, singlova, kaseta. Donijeli smo i brončanu statuu iz Niša koja se dodjeljuje kao nagrada glazbenicima koji su doprinijeli fuziji jazza s drugim glazbenim pravcima. Njegovo tipično bijelo odijelo. Ono što je najvažnije – kroz panele vodimo posjetitelje kroz priču o njegovom životu. Od svega onoga što je moglo da se izvuče pošto je za njega karakterističan veliki broj legendi. Pa smo probali da izvučemo suštinu koja je provereno tačna. A, da – opet ostavimo taj njegov bonvivanski duh“, za koji kaže da je doprinio rađanju legendi o Bajramoviću i stvaranju njegovih pjesama.

Glas Amerike: Da li možete da otkrijete jednu od, kako ste ih nazvali, legendi koje ćete predstaviti publici u četvrtak?
Ivanjac: Nekoliko stvari: jedna je njegov boravak na Golom otoku. Znamo da je to bio politički zatvor – a eto, on se tamo obreo zbog ljubavi. Tako da je to jedna od interesantnih priča – kako je on tamo zapravo dospeo. I u kakvom je dodiru bio sa muzikom i kako je to uticalo na njegov muzički razvoj. Interesantna je priča o pesmi “Pitao sam malog puža” koja se dotiče njegovog života. Poroka sa kojima se susretao i kako je kroz sve to prolazio. Kako se od milionera do gubitnika sunovratio u jednom danu. Kako je uspevao da se uzdigne umetnički i oporavi finansijski.

Glas Amerike: Pomenuli ste Goli otok i da je u taj zatvor stigao zbog ljubavi. Možete li podeliti više detalja?
Ivanjac: Šaban je bio na odsluženju vojnog roka. Pre zakletve, perioda kada mu je bio dozvoljen izlazak iz kasarne, pobegao je da vidi svoju devojku i uhvatila ga je vojna policija. Osudili su ga na tri godine zatvora. Prkosno je ustao i rekao da ne mogu da ga osude onoliko koliko može da podnese – pa mu je sudija podigao kaznu na pet godina zatvora. Tako se našao na Golom otoku. Među tim političkim zatvorenicima bilo je mnogo intelektualaca izloženih muzičkom uticaju iz sveta. Koji su znali za Louisa Armstronga i druge jazz veličine. Oni su osnovali zatvorski bend. Šaban je bio jedan od članova tog benda, svirao je kontrabas. Tako je, vjerojatno zahvaljujući svom apsolutnom sluhu, veoma brzo pokupio te ritmove koje je kasnije u životu upotrijebio.

Glas Amerike: Kako se prestižni muzej u New Orleansu zainteresirao za njegovo stvaralaštvo?
Ivanjac: Fascinantan je bio taj njegov životni put i paralela koju sam mogla da napravim iz njegovog života kao Roma u Srbiji i nečega što su ovdje doživljavali Afroamerikanci u periodu kada je on počinjao da se bavi muzikom. Sama njegova muzika ima mnogo elemenata bluesa i jazza, kao i mnogo improvizacije. Ljudi koji znaju romski jezik kažu da je i tekstove mijenjao u toku same pjesme. Sve se to lijepo uklopilo i napravilo jednu interesantnu priču. Važno je reći da je Muzej jazza u New Orleansu nastao kako bi njegovao tradiciju te glazbe u tom gradu. Tako da je u muzej vrlo teško uvesti nešto što ne potječe sa prostora Louisiane i New Orleansa. Ovo je zaista jedan presedan. Imali su postavke nekoliko glazbenika koji nisu iz New Orleansa, sada imaju jedno ime koje na svjetskoj jazz sceni nije prepoznato – koliko bi možda trebalo. Bit će mu posvećena izložba koja će trajati šest mjeseci.

Glas Amerike: Koliko je važno za romsku populaciju i kulturu u Srbiji što se prestižni svjetski jazz muzej zainteresirao za jednog umjetnika romskog porijekla – imajući u vidu da je romska populacija diskriminirana u Srbiji?
Ivanjac: Zaista smo se trudili da istaknemo da je Šaban bio Rom ili, kako je on to voleo da kaže Ciganin – ali ne u pežorativnom smislu. Nego sve u najljepšem smislu: sve ono što kulturološki karakteriše romsku naciju. Tako da mislim da je ovo jedan korak i za njihovu promociju i promociju muzike. U postavci smo stavili da se on prvenstveno bavio romskom muzikom, a da u kasnijoj fazi svog života i glazbenog rada je to preusmerio ja jazzu. Te dvije stvari su potpuno isprepletane i bacaju svjetlo na kulturološku romsku priču.

Glas Amerike: Kakav je značaj Jazz muzeja u New Orleansu, kakva je to institucija?
Ivanjac: To je zapravo mjesto na koje ljubitelji jazza odu na poklonjenje – šta su koreni i kakva je bila evolucija jazza: glazbe nastale preplitanjem raznih ritmova. To je jedna od najvećih kulturnih atrakcija u cijeloj Louisiani. Direktno su povezani s Turističkom organizacijom Louisiane i New Orleansa zbog svoga velikoga značaja. Riječ je o velikom muzeju koji se nalazi u velikoj zgradi, podržava ih i država. Iako generalno, kulturne institucije u Americi nisu državni fondovi direktno ne podržavaju, već su financirane kroz različite vrste grantova.

Radi se o instituciji koja radi fantastično: imaju gotovo svakodnevne koncerte. Samo dva ili tri puta godišnje tamo se ne održava muzički program. Inače, stalno ima nekih aktivnosti. Zamislite kolika je tu frekvencija ljudi koji će proći i vidjeti izložbu o Šabanu.

Umetnik, muzičar, glumac
Šaban Bajramović bio je niški umjetnik romskog porijekla. Snimio je dvadeset albuma i gotovo pedeset singlova. Glumio je u filmovima „Nedeljni ručak“ Milana Jelića i „Anđeo čuvar“ Gorana Paskaljevića, „Gypsy Magic“ Stoleta Popova i „Crna mačka, beli mačor“ Emira Kusturice. Više od dvadeset godina predvodio je sastav „Crna mamba“. Preminuo je u 72. godini u Nišu.