Danas se obilježava trinaesta godišnjica smrti bivšeg vođe Libije, Muamera el Gadafija, čija je vladavina trajala četiri decenije i ostavila dubok trag na ovu severnoafričku zemlju. Gadafi je ubijen 20. oktobra 2011. godine u Sirtu, nakon višemjesečnih sukoba inspirisanih Arapskim proljećem. Njegov pad označio je početak nestabilnog perioda koji i dalje potresa Libiju.
Gadafijeva smrt došla je nakon što su demonstracije protiv režima brzo prešle u građanski rat. Prelazni nacionalni savet (PNS), uz podršku NATO-a, uspeo je svrgnuti Gadafija, ali to nije donijelo stabilnost zemlji. Naprotiv, Libija se brzo pretvorila u poprište borbi između različitih frakcija i političkih lidera koji su pokušavali zavladati podeljenom zemljom. Mnogi Libijci i dalje žive u nesigurnim uslovima, dok međunarodni pregovori često završavaju bez konkretnih rješenja.
Sećanja na Gadafija ostaju duboko podeljena među Libijcima. Dok neki ga pamte kao vođu koji je podigao životni standard i osigurao suverenitet zemlje, drugi ga vide kao diktatora odgovornog za represiju i gušenje sloboda. Njegova vlada bila je zasnovana na socijalističkim principima i autokratskoj kontroli, ali je također unapredio infrastrukturu te učinio obrazovanje i zdravstvenu zaštitu dostupnim i besplatnim za sve građane.
Tokom Gadafijeve vladavine, Libija je postala država s jednim od najviših standarda u Africi zahvaljujući naftnom bogatstvu. Međutim, politička represija i kult ličnosti izazivali su nezadovoljstvo kod mnogih građana. Gadafi je također bio zagovornik ujedinjenja afričkih zemalja te je stvorio socijalistički režim kakav do tada nije viđen.
Nakon trinaest godina od pada Gadafija, Libija i dalje nije pronašla put ka stabilnosti. Zemlja se suočava s političkim krizama, ekonomskom nestabilnosti i borbama između različitih milicija. Libija je postala ključna tranzitna tačka za migrante koji pokušavaju preći Sredozemno more ka Evropi, dodatno komplikujući humanitarnu situaciju u zemlji. Pitanje ostaje otvoreno: da li je pad Gadafija bio početak novog poglavlja ili produženje haosa.
Dok neki Libijci i dalje oplakuju Gadafija kao vođu koji je garantovao socijalnu sigurnost i državni suverenitet, drugi pamte njegov pad kao priliku za demokratizaciju zemlje – priliku koja još uvijek nije ostvarena. Libija ostaje na raskrižju između prošlosti i budućnosti, tražeći put ka stabilnosti i prosperitetu.
