Tokom parlamentarne rasprave o Predlogu zakona o hrvatskom jeziku, poslanik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) Milorad Pupovac upozorio je da se Zakon o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina ne poštuje u potpunosti, te da ne bi želeo da se isto dogodi i predloženom zakonu o jeziku, koji će ta stranka podržati. Pupovac je istaknuo da bi trebalo postaviti „dvopismene table“ u skladu s Ustavom, kako bi se omogućila ravnopravna upotreba ćiriličnog pisma tamo gdje se ono koristi kao nacionalno pismo. Osim toga, upitao je bi li bilo manje Hrvata ukoliko bi se to učinilo, te je istaknuo važnost stvaranja integrisanog, slobodnijeg i tolerantnijeg društva.

S druge strane, poslanik Kluba nacionalnih manjina Furio Radin istaknuo je da se važeći Zakon o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina i predloženi Zakon o hrvatskom jeziku ne mogu uspoređivati jer je prvi donesen s ciljem ograničavanja, a ne poticanja upotrebe jezika. Također je istaknuo da niti ta ograničenja nisu sprovedena kako treba, što se jasno vidjelo u primjeru Vukovara i drugim mjestima.

Odgovarajući na pitanja poslanika desne opozicije, Radin je istaknuo kako će podržati donošenje Zakona o hrvatskom jeziku jer ne narušava višegodišnje dvojezično stanje u Istri, ističući time primjer Rovinja/Rovigna i Pule/Pole.

Katarina Peović iz opozicionog kluba Radničke fronte i HS S primijetila je da uvođenje riječi „zaključuje“ ili „povrijeđa“ ne služi ničemu, osim da se veštački stvori razlika između hrvatskog i srpskog jezika, a također je ukazala na činjenicu da mnogi građani ne razumiju jezik kojim se koriste HDZ-ovci i DP-ovci, koji tvrde da je ovaj zakon dobar za sve ljude u Hrvatskoj, što dovodi do određenih nelogičnosti u raspravi.

Poslanik Domovinskog pokreta spomenuo je Vuka Karadžića, koji je bio predmetom njegovih kritika zbog lingvističkih izmjena vezanih uz pismo ‘u’ u hrvatskoj latiničnoj azbuci.

Članovi su raspravljali o važnim pitanjima i izrazili svoje mišljenje o predloženom zakonu o hrvatskom jeziku, ističući problem nedovoljnog poštivanja već važećeg Zakona o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina. Također, istaknute su nelogičnosti u pristupu političkih stranaka prema jezičnoj politici te su izneseni primjeri dvojezičnosti koji su važni za razumijevanje ovog problema.